|
 Vidjeti Juliette Greco, na sceni, poseban je osjećaj. "Dama u crnom", pored 82 ljeta, oduševljava mase. Upravo se vratila sa europske turneje, pa pariškoj publici predstavila svoj novi album, rječitog naziva "Svega se sjećam"/Je me souviens de tout/.
Ostvarenje je, najprije, savršena potvrda neobično plodne, 60 godišnje karijere slavne šansonijerke, te glumice, izazov vremenu koje je odavno stavila na vlastitu stranu, i dokaz neprolazne nadarenosti, spojene s ogromnom voljom.
Muza boemskog Saint-Gérmain-des-Prés, doživjela je nekoliko "standing ovations", u prepunom "Teatru des Champs Elysées", za trajanja četiri nastupa. Uspjela sam ući na zadnji zahvaljujući Francku Didieru iz "Polydora", umjetničine produkcije, koja je zajedno s "Universalom" i izdala CD.
Intrepretiranjem kompozicija Jacquesa Brela ili Jeana-Claude Carrière, uz glazbu svog životnog suputnika, Gérada Jouannesta, koji je prati na svim nastupima, magistralno svirajući klavir, isto kao i virtuoz na harmonici Jean-Louis Matinier, zatim Gainsbourga, Ferréa ili Maxima Le Forestier, također, te mladih autora poput Olivie Ruiz, Mosseca, Abd Al Malika, Valérie Véga ili Orly Chapa, umjetnica je još jednom potvrdila svoju svestranost. Odjevena u dugu, crnu plišanu haljinu, uzdignuta na visoke sandale sa platformom, boje srebra ili bolje rečeno Mjeseca, podsjetila je prisutne na sve postignute uspjehe, kojih nije malo.
Juliette Greco se prvi put predstavila publici 1949. godine, 22 dana mjeseca lipnja, prilikom otvaranja slavnog pariškog restorana "Toro na krovu"/Boeuf sur le Toit/. Otpjevala je tri kompozicije slavnog Josepha Kosme, autora glazbe iz filmova, još poznatijeg Marcela Carné, koje joj je posebno ostvario, po izboru tekstova, Jean-Paul Sartrea. Svima je bila poznata strast velikog književnika, prema prelijepoj Korzikanki, čija je majka poticala iz Bordeaux-a. Juliette Greco je tada imala dugu kosu, predivan stas i prefinjen lik, očuvane i do danas. Zahvaljujući baletu, koji je dugo upražnjavala u pariškoj Opéri ali i vojničkom odgoju majke, aktivne pripadnice francuskog pokreta Otpora, koju Gestapo privodi 1943. godine. Juliette i sestra Charlotte, ostale su kod djeda i bake. Otac je, odavno, naseljen na Azurnoj obali i živi vlastiti život. Djevojčicu Nijemci, također, zatvaraju ali je izbjegla deportaciju, radi mladosti.
Nakon rata odlazi na jug Francuske, jer je i rođena u Montpellieru. Polovicom 40 godina je nanovo u Gradu svjetlosti, gdje više nikoga ne poznaje. Stanuje kod svoje, nekadašnje profesorice, glumice Hélène Duc. Tako otkriva teatar i dramsku umjetnost, koji je osvajaju. Uzima lekcije glume i statira u Francuskoj komediji. Slobodno vrijeme provodi na Lijevoj obali Seine, otkrivajući čari Saint-Gérmain-des-Prés i snažan intelektualni život, koji buja u Latinskoj četvrti. Dobila je i političku naobrazbu, zahvaljujući "Mladim komunistima", sa kojim se družila, izvjesno vrijeme. Majka i sestra su oslobođene 1945. godine, pa su živjele u oblasti Dordogne. Za to vrijeme, Juliette, pleše u jazz klubovima ili cabaréima. Diskutira u kafanama, stanuje u hotelima, izdržavajući se malim poslovima. Brzo je uočavaju Sartre i Albert Camus, pa prihvaćaju u njihov krug. Mlada žena dobiva nekoliko kazališnih uloga i vodi radio emisiju, posvećenu poeziji.
Godine 1947. u ulici Dauphine otvara se club "Tabou". Još uvijek postoji i pravi je spomenik, iščezloj boemi nekadašnjeg Pariza. U njega se doslovce uselio, poznati Boris Vian i njegovi prijatelji čija su imena Cocteau ili američki muzičar Miles Davis. Julette postaje stalna gošća, povlaštenog kluba. Nekoliko časopisa objavljuju na naslovnici fotografije lijepe i nadarene djevojke, što simbolizira modernu, oslobođenu ženu, postajući neizostavna ličnost pariškog, poslijeratnog postojanja.
Nekolicina prijatelja uvjeravaju je u neobičnu melodičnost i dopadljivost glasa, pa je propjevala 1949. godine. "Boeuf sur le Toit" je mjesto, posvećeno poeziji i muzici. Najpoznatiji pisci i pjesnici pišu i stvaraju melodije, koje Greco izvodi na poseban, samo njoj svojstven način.
Od početka je posjedovala raskošan repertoar jer su za nju komponirali Prévert: "Mrtvo lisce", Raymond Queneau: "Ako sebi umišljaš" ili Jules Lafforgue: "Vječna ženstvenost". Umjetnica se izdvojila nametnuvši, ležeran ali upečatljiv stil izvođenja: istovremeno čulan i ozbiljan. Iste 1949. godine, Jean Cocteau joj poklanja predivnu ulogu, u filmu "Orfej"/Orphée/. Uprkos originalnosti i već potvrđenoj nadarenosti, upotpunjenoj intelektualnošću i književnim stilom, Juliette Greco još nije poznata širokoj publici, koja radije sluša Edith Piaf.
Svjetska slava
Muza Lijeve obale Seine, početkom 60 godina prošlog vstoljeća, snima prvu ploču zanimljivog naziva: "Takva sam, kakva jesam"/Je suis, comme je suis/! Potpisali su je Jacques Prévert i Joseph Kosma. Naziv postaje, umjetničino geslo. Prije nego što se predstavila francuskoj publici, viđena je u Brazilu pa u SAD-u, gdje je postigla nezapamćen uspjeh u reviji "April in Paris". Nakon toga, Francuzi ponosni na njihovu nadarenu djevojku, priređuju joj ovacije u Olympiji, 1954. godine. Tu dobiva nagradu SACEM-a "Grand Prix", za izvođenje pjesme "Mrzim nedjelju", autora Florence Véran i Charlesa Aznavoura. Napokon, Juliette Greco, susreće i budućeg supruga, glumca Philippe Lemarie, na snimanju filma Jean-Pierre Melvillea "Kad pročitaš ovo pismo". Nakon rođenja kćerke Laurence-Marie, rastavljaju
se, 1958 godine.
Od sada slavna i poznata, Juliette Greco, nastavlja mnoštvo aktivnosti. Nanovo je u New Yorku gdje oduševljava izvođenjem najpoznatijih pjesama, čuvenih francuskih autora i glazbenika. Pozvana je i u Hollywood, pa snima sa redateljima svjetskog glasa: Henrijem Kingom, Johnom Hustonom i Orsonom Welles-om. Moćni producent Daryl Zanuck, se ludo zaljubljuje u poželjnu Francuskinju. Postaju nerazdvojni. Međutim, Juliette ima drugačije ambicije, od skromnog poziva supruge, prezaposlenog producenta. Vraća se u Paris i susreće mladog Serge Gainsbourga, koji svojom neograničenom nadarenosti, ubrzo, revolucionira francusku šansonu. Postaje njezin kompozitor pa je dugo izvodila, mnoštvo, samo njoj posvećenih šansona.
Naročito čuvenu "La Javanaise". Nakon snažnih, filmskih djelatnosti, Juliette Greco se, sasvim, posvetila francuskoj pjesmi. Postigla je ogroman uspjeh surađujući i sa Guy Béartom, koji joj 1960. godine stvara predivnu kompoziciju "Nema više prošlosti"/Il n'y a plus d'après/. Godinu kasnije osvaja publiku, melodijom Léa Ferré "Lijepa djevojka" /Jolie Môme/. Predstavila se i u slavnom music-hallu "Bobino", nanovo popraćena frentičnim usklicima. Dvije godine kasnije, ponovo nastupa u "Olympiji". Junakinja tv serije "Belphégor", nazvane po slavnom fantomu iz muzeja "Le Louvre", posvuda doživljava izraze obožavanja i odobravanja sljedbenika. Pod prevelikim stresom, pokušava se ubiti. Brzo se oporavlja i na kraju ljeta, postaje supruga, glumca Michela Piccoli. Sljedeće 1966. godine je na sceni pariškog Nacionalnog teatra, zajedno sa Georgesom Brassensom, kojega je jako cijenila i voljela. Već je u 50 godinama, interpretirala njegovu "Šansonu za Auvergnata", dok je 1967 u svoj repertoar uvrstila i "Pjesmu starih ljubavnika", nezaboravnog Brela. Iste godine pjeva pred 60 000 Berlinčana, ostvarujući neponovljeno raskošne, međunarodne turneje. Svi obožavaju njezine recitale, eleganciju, neposrednost. Uvijek obučena u crno, pjeva ispred crvene zavjese, sa mnogo zanosa i iskrenosti.
Na otvaranju pariškog Gradskog teatra, otpjevala je predivnu kompoziciju, što je uz zabavan komentar izvela i za predstavljanja novog CD-a, naslovljenu "Skinite me". Zahvaljujući ispoljavanju rafinirane čulnosti i vlastite misterioznosti, dospjela je na naslovnice brojnih časopisa, te 1968. godine.
Početkom 70. godina 20. stoljeća, Greco napušta producentsku kuću "Philips", pa prelazi u "Barclay". Prije suradnje sa "Polygramom", potpisuje ugovore sa brojnim labelima. Nestalnost pokazuje, kako joj je u tom periodu karijera, manje značajna. Pjevala je u Gradskom teatru 1975. godine, objavivši album nekoliko mjeseci kasnije. Mnoštvo naslova je potpisao Brelov suradnik Gérard Jouannest, od sada umjetničin, povlašteni, kompozitor i pijanist.
Politička angažiranost
Kada je mogla, Juliette Greco, je nastojala upotrijebiti vlastitu popularnost i slavu, za pomoć ugnjetavanim i napadnutim osobama. Na recitalu u Santiago de Chileu, za vrijeme vladavine omraženog generala Pinocheta, stupala je po sceni, pjevajući revolucionarne pjesme. Publika je nije slijedila, niti je smjela pljeskati, što hrabru šansonijerku, nimalo nije obeshrabrilo. Bila je ponosna na ispoljeni prkos i svima pokazani otpor.
Neko vrijeme u sjeni, ali nanovo je pod svjetlima reflektora zahvaljujući svojoj autobiografiji, naslovljenoj "Jujube". U jesen 1983, vraća se na parišku scenu, nastupom u "Cardinovom prostoru". Događaj je upotpunjen i izlaskom novog albuma "Greco 83". Ostvarenje je naseljeno poznatim tekstovima Borisa Viana, Jeana Ferrata, Georgesa Coulongesa, Pierrea Seghersa ili Claudea Lemesla. Muziku je komponirao njen najdraži pijanist, Jouannest.
Odsutna iz Francuske, umjetnica nastupa na četiri strane svijeta. Godine 1988. je u Parizu, gdje se predstavlja u "Café de la Danse". Slijedeće 1989, postaje zakonita supruga svog kompozitora. Devedesete godine su označile umjetničin povratak na galske pozornice. Nastupa u "Olympiji", zatim poznatoj manifestaciji "Proljeće u Bourgesu", gdje nakon četvrte kompozicije, pada u nesvijest.
Godinu kasnije, na istom Festivalu, mnoštvo kolega joj priređuje, predivan "hommage". Otpornija nego što izgleda, uporna Greco, 1993 godine objavljuje novi album, "Juliette". Sve melodije su nove i ostvarene od strane mladih, nadarenih glazbenika. Zato njeni albumi prelaze sve mode, elegantno trajući. Nakon koncerta u "Olympiji", odlazi u Japan, gdje je obožavaju. Dugo nastupa i u Belgiji. Pet godina kasnije upriličava nezaboravan koncert angažiranih melodija, na poznatom Festivalu fotografije u, južno galskom, gradu Arlesu. Na jesen 1998 godine, nanovo objavljuje album, koji je nazvala "Ljetni dan i nekoliko noći"/Un jour d'été et quelques nuits/. Tekstove je sročio čuveni scenarist i književnik, Jean- Claude Carrière, dok je muziku potpisao njezin suprug. Pozvana u Montauban, kao počasna gošća "Festivala aktulane muzike", umjetnica dobiva izraze zahvalnosti i podrške. Svi su oduševljeni njezinim nastupom. Godinu kasnije pjeva u pariškom "Teatru Europe".
Ministrica kulture, Catherine Trautmann joj uručuje državni Orden za zasluge, što je posebna počast. Dva dana kasnije, Juliette Greco je u New Yorku, kao uzvanica Francuske "Alliance". Njezini koncerti oduševljavaju. Treći milenij započinje medđunarodnim nastupima u Francuskoj, Švicarskoj, Njemačkoj. Pjeva u Lisabonu i Oslu. Istog ljeta je pogađa prvi srčani udar, u rodnom Montpellieru. Oporavlja se, i odlazi, na kanadsku turneju.
"Volite se, jedni i drugi"!
Krajem 2003. godine, umjetnica postiže veliki uspjeh kompozicijom "Volite se jedni i drugi ili iščeznite". Melodija je jedan od naziva sa novog albuma "Vjerna"/Fidèle/. Uvrstila je i Gainsbourgove šansone, isto kao i one, što joj ih redovno stvara, Jean-Claude Carière. Muziku je napisao njen pijanist, uz pomoć nadarenih, Gérada Manseta, Christophe Mosseca ili Marie Namier. Predstavlja djelo u pariškom "Casinu". Godinu kasnije snimila je dupli CD/DVD "Olympia 2004".
Zadnjeg mjeseca 2006. godine, izašao je u prodaju, poseban opus Juliette Greco, nazvan "Vrijeme jedne pjesme"/Le temps d'une chanson/. Radilo se o naslovima, ne specijalno njoj posvećenih, nego onima koje voli slušati i izvoditi među prijateljima. Magistralno urađeno djelo, dopalo se stručnjacima i kritičarima, pa je umjetnica dobila kip "Pobjede" u pariškom teatru "Chêtelet". Priznanje joj je uručeno kao potvrda za značajno mjesto u svijetu glazbe, koje dugo zauzima, sa mnogo gracioznoisti i nadarenosti.
Pred Novu Godinu, šansonijerka pjeva u čuvenoj, koncertnoj dvorani "Pleyel" gdje nastupaju, isključivo, muzičari klasičnih ostvarenja. Prošle godine, Greco je učestvovala u snimanju albuma "Dante", Abd Al Malika, prekrasnom melodijom "Romeo i Julijeta". Pošto se uvijek slagala sa mladima, u svoj novi album "Sjećam se svega", dragovoljno je uvrstila, mnoštvo različitih kompozicija i stilova, koje joj je predložila nova generacija autora.
Nakon nadahnutog koncerta, uspjela sam razgovarati sa velikom umjetnicom, pod svjetlom reflektora, dok su nas snimali kamermani brojnih televizija, iz cijelog svijeta. Šaptale smo jedna drugoj na uho, ne želeći da drugi čuju, o čemu govorimo. Posebno, što su pred nama bili, jako zvučni mikrofoni. Juliette Greco je stavila svoju ruku na moju, objašnjavajući :
 "Znate, malo sam umorna. Jako bih voljela, nanovo otići kod južnih Slavena. Već sam bila u Hrvatskoj, gdje sam nastupala, u dvorani "Lisinski". Manje putujem pošto mi srce nije u dobrom stanju, gotovo me ubilo ima nekoliko mjeseci ali, opet uspijevam nastupati. Kako ste mogli zaključiti, publika je došla na zakazani sastanak".
"Vi ste gospođo Greco, simbol, neponovljene pariške "boeme" i vremena što se i danas slavi. O vama su snimljeni filmovi, tv serije, napisane knjige...Je li teško nositi obilježja prošlosti"?
"Nikako. O tome ne mislim, idem naprijed. Kao u pjesmi mlade Marie Nimier, koju sam uvrstila u zadnji album "Nikada nisam bila nadarena za prošlost, volim kada se sve mijenja"! Ne znači da sam to vrijeme zaboravila, sačuvala sam mnoštvo dragih uspomena, na iščezle osobe, koje sam poznavala, cijenila i voljela. Neke ugođaje, ponekad, osjetim kada se noću probudim, idući u kuhinju, popiti čašu vode. Svjesna sam da je, upravo prošlost ta, koja mi pomaže, napuniti dvorane u kojima nastupam. Moja je bila posebna i jako bogata. Možda zato što sam se uvijek nastojala usavršavati, naučiti više, uraditi bolje. Oni koji su me okruživali, su me pravilno razumjeli i pomagali mi. Imala sam sreću susresti prave osobe, divnih osobina i prijateljskih namjera.
Zatim, da posao koji sam odabrala, zahtijeva hrabrost i beskrajno povjerenje, u sebe. Najvažnije je raditi, te sam uvijek spremna za novi i savršeniji početak, možda drugačiji, hoću reći bolji. Tek nakon toga treba računati na nadarenost. U djetinjstvu sam pohađala satove baleta u pariškoj Opéri, sa osmjesima, i kada mi nije stalo do njih. Ali, sretna sam jer nastavljam pjevati, već imam planove za slijedeci album"!
"Izvoditi francusku šansonu nije svima ostvarivo, kakva je vaša tehnika"?
"Nemam je. Uvijek pjevam "srcem među zvijezdama". Učila sam glumu ali ne i pjevanje, iako sam pohađala nekoliko tečajeva iz zelje za poboljšanjem, osobnih nastupa. Izgleda da još uvijek posjedujem, neku naročitu magičnost, koju ne primjećujem. Što sve neće reći i napisati, nekakvi stručnjaci ili kritičari, koje, posebno ne uvažavam. Slažem se da ocjenjuju operske dive, samo ja pjevam- jednostavnije melodije. Istina, uvijek sam nastojala
izvoditi kvalitetne tekstove i imati odličnu, glazbenu pratnju. Publika voli kada joj se izvode djela književnika ili velikih, uglavnom, poznatih kompozitora. Tako je sigurna i, osjeća, da se o njoj brinemo".
"Smatrate li da ova vrsta muzike odumire"?
"Ne, ona se pretvara, evoluira. Razumljivo da mladi, preuzimajući melodije koje sam učinila poznatim i slavnim, stvaraju drugačije aranžmane, interpretiraju ih na svoj, osobit, način. Francuske šansone postoje dva stoljeća, nestanak ili odumiranje nisu mogući. Koliko ih je prevedeno na druge jezike? Beskrajno, mnogo! Čula sam da se i u Zagrebu održava Festival francuske šansone, ili nadahnut njom! Dakle, ima utvrđenu i osiguranu budućnost. Nije važno što se izvodi na drugim jezicima, nekim, ovdašnjim zlobnicima to smeta. A upravo je u tome, njezina jačina i svestranost. Stil, ako se tako može nazvati, potiče od nas, ali su ga drugi prihvatili, razumjeli pa ga šire, sa velikim umijećem i talentom".
O vlastitim planovima, umjetnica nije htjela mnogo govoriti. Svakako da postoje, ali ih ostvaruje, dan po dan. Živi u sadašnjosti. Što, nanovo, čini na najbolji mogući način. Juliette Greco je sve uspjela: čak i ostati lijepa, vitka i poželjna, u devetom desetljeću postojanja.
Džana Mujadžić
|
